JU OSNOVNA ŠKOLA „MEKSIKO” BAR

Šuma je uvijek s'radošću dočekivala izlazak Sunca, koje je toga jutra veselim šumskim životinjama donijelo novi dan. Dok je vijetar plesao sa krošnjama drveća, kišne kapi su se poput bisera u nizu slivale niz njegovo lišće, na kojima su dočekale jutro. Sve je mirisalo na svježinu rosne trave, mladih biljaka i divljih ruža.

Veseo cvrkut ptica probudio je porodicu vjeverica koja je sa nestrpljenjem čekala ovaj dan. Naime, ovog čarobnog jutra mama, tata i njihova dijeca vjeverice spremali su se za put. Užurbano su ustali iz kreveta i počeli sa pripremama. Tata je spremao kofere, a mama slagala orahe u ostavi koje će porodica jesti kada se vrati.

Ćerka vjeverica je ponovo pokušala da u rijeci provijeri kako je očešljala svoj rep, jer prethodno nije mogla zato što je voda bila prljava. Ali ni ovog, kao ni prethodnog  jutra, nije bila dovoljno čista.
Pomalo nezadovoljna pridružila se svojoj porodici i svi su zajedno nastavili put. Dan je bio veoma sunčan sa vrlo malo oblaka,i činilo se da će porodica vjeverica u miru stići do željene destinacije.Većina puta prošla je u miru do trenutka kada su naišli na gomilu otpadaka koja je stajala na sredini puta i tako sprječavala dalji prolaz.

Roditelji su zabrinuto posmatrali ovu gomilu.
''Mama, tata, šta je ovo?'' -upita sin vjeverica upućujući im pogled pun znatiželje, budući da u šumi u kojoj porodica živi nikada nije vidio tako nešto, kao ni njegova sestra.

Otac ih pomalo bojažljivo pogleda, a zatim rece:
''Djeco, trudili smo se da se što duže ne upoznate sa otpadom.
''Otpadom?'',  začuđeno rece ćerka vjeverica, ''Šta je to?''
''Otpad  je,'' poče mama, ''proizvod ljudske nemani. Vidite dijeco, ljudi su jedna nepromišljena bića, koja mi kao životinje nikada nećemo razumijeti. Stvari koje su potrošene, koje su beskorisne, oni bacaju gdje stignu, po putevima, naseljima, dvorištima, šumama, a rijetko ko od njih odlaže u kontenjere za reciklažu.Tim postupcima ljudi misle da im stvari koje bacaju više neće predstavljati problem, ali one prave još veću štetu ljudima, ali i nama.
Zbog tih nepromisljenih djela biljke venu, vazduh i voda se zagađuju, manje je kiseonika i zdravlje svih bića je ugroženo. To godinama traje, ali niko ne preduzima ništa, nikoga ne grize savijest, a opada i zagađene okoline je sve više.“
''Dakle,to je otpad?''
''Nije samo to'', poče tata,''Otpad su i one velike mašine koje se kreću bez nogu a iza sebe ostavljaju veliki sivi oblak koji zagađuje vazduh, koji mi i cijeli svijet udišemo.
Tih mašina je sve više samo zbog ljudske sebičnosti. Otpad je takođe i ona crna tečnost pomoću koje ljudi pokreću te mašine. Kada se ta tečnost prevozi brodovima more se zagađuje kao i njegovi stanovnici. U slučaju brodoloma, crna tečnost se prolije i tako ubije na milione riba, more postaje crno kao što će i budućnost čoviječanstva ukoliko se ovo nastavi.''

''Pa to je užasno!'' uzviknu sin.                                           
''Da, jeste'', reče otac.

Završivši svoju diskusiju, porodica poče da traži prolaz. Tako razmišljajući, odlučiše da iskopaju tunel kroz hrpu otpada.To i učiniše, a zatim nastaviše svoj put. Na odmoru su se divno proveli, ali kada su se vratili kući čekalo ih je neprijatno iznenađenje.

 Njihove kuće nije bilo kao ni kuće njihovih komšija. Drveće je bilo posječeno, jezero je bilo puno smeća, a ostale šumske životinje su bile veoma tužne. Neke su bile ranjene, neke su čak i uginule.
''Šta se desilo?'', iznenađeno upita tata vjeverica.
''Ljudi....ljudi...!'', drhtavim glasom reče zec, ,,Na desetine ih je došlo i posijeklo našu šumu, naše domove.Nakon toga, ljudi su ogromnu kantu sa otpadom ispraznili u jezero''.
,,Bilo je zastrašujuće,na sve strane čuli su se uplašeni krici životinja,zemlja je podrhtavala dok su drveća padala,mnoge  životinje su pobijegle, ali nažalost, neke nijesu uspijele sa se spasu'', reče sova.
''Mi smo se sakrili u žbun i posmatrali ovaj nemili prizor'', reče tvor, ''sve životinje su plakale, mnoge od njih su ostale bez braće i sestara''.
''Ovo je užasno!'', uzviknu tata vjeverica.
''Moramo nešto preduzeti!''
''Možemo dići pobunu!'', reče mama vjeverica.
''Možemo se obratiti Majci Prirodi!'', uzviknu sin vjeverica.
''U pravu ste,poslaćemo pismo Majci Prirodi!!!'', uzviknuše sve životinje.
 Tako i bi.Životinje poslaše pismo Majci Prirodi koja je bila veoma bolesna.

 A na drugoj strani svijeta, dok je Majka Priroda pila ljekove od cvijetnog soka, na vrata joj je pokucao vjetar i isporučio pismo. Ona ga je otvorila i dok je čitala u glavi joj se pojavila slika uplakanih životinja i opustošene šume. Nije bila iznenađena jer je ovo pismo bilo samo jedno od mnogobrojnih koje je poslato tim povodom.Zato je odlučila da sazove vilinski savez kojeg čine vile vode ,zdravlja, biljaka i vazduha.To je i napisala u pismu.

Kada je vijetar isporučio ovo šumskim životinjama, u šumi je nastalo pravo malo veselje.
''Napokon će mo se izboriti protiv ljucke sebičnosti'', uzviknu mama vjeverica.
''Vratiće nam se naši domovi'', reče tvor.
I svi su se zajedno uputili ka Nebeskim odajama u kojima se održavao sastanak.

Otišli su do stanice oblaka i krenuli na put. U vozu je bila veoma prijatna atmosfera i svi su bili optimistični.
Ali kada su stigli u Nebeske odaje, nisu zatekli nikoga.
''Da li je ovo neka prevara?'' , upita zec.
''Ne vijerujem da bi nas Majka Priroda iznevjerila'', reče tata vjeverica.
''Da im se nije nešto desilo?'', uplašeno povika sova.
U tom trenutku njihovu raspravu prekide škripa vrata kroz koja je ušla veoma bolesna i skrhana Majka Priroda.
Svi su je sa čuđenjem posmatrali.
''Zašto ste tako tužni?'', upita tvor.
''Zašto?!'', reče Majka Priroda, ''Zato što me ljudi uopšte ne paze i ne poštuju. Dala sam im sve, a oni meni ništa.Nisam znala da su oni tako nezahvalna bića. Svaki dan udišem dim, svaki dan ostajem bez braće i sestara-rijeka, šuma, jezera i još mnogo njih. Ali nisam samo ja na gubitku, sve što se dešava meni, njima će se desiti još gore.''
''A koliko dugo ta vaša bolest traje?'', upita mama vjeverica.
''Godinama,vijekovima, i niko ne preduzima ništa po tom pitanju'', sa tugom odgovori Majka Priroda.
''Ali gdije su ostali?'', upita sova.
''Oni nisu mogli doći zato što su veoma bolesni,čak više od mene.''
''Aha, '', reče tvor, ''vile zdravlja, biljaka, vazduha i vode neće doći?''
''Nažalost, ne'', reče Majka Priroda, ''I ja sam jedva došla, ako već one ne mogu da dođu, hajde da mi pronađemo rješenje!                                                                                                         

Počeli su diskusiju i za nekoliko sati došli do rješenja.
''Divno, reciklaža je odlična ideja'', poče Majka Priroda, ''Time ćemo odstraniti otpatke i nikome nećemo nanositi  zlo, kao što to čine ljudi. Naravno, to neće biti dovoljno jer mi nemamo te mašine, niti nas ima u tolikom broju kao što ima ljudi. Ali to je ipak za nas veliki doprinos okolini.
''Ali ja ipak mislim da to nije fer.'', reče ćerka vjeverica,''Nije fer da mi ispaštamo zbog ljudskih grešaka i da mi, bukvalno, čistimo za njima!''
''Ali moramo,moramo da se izborimo za svoju budućnost,za svoje zdravlje'', reče tata vjeverica.

  Tako i bi.Crvi su otpatke voća i povrća zajedno sa đubrivom preradili u plodno zemljište. Svako je čistio smeće ispred svoje kuće. Vila biljaka je posula čarobni prah po šumi i tako je drveće ponovo izraslo. Ptice su ponovo zapjevale, a cvijeće opet procvijetalo. Mir se vratio u šumu.